Prognoze budućnosti ljudske kulture i društva najčešće su posve pogrešne, osobito ako su utemeljene na predviđanju novih izuma, novih materijala i novih oblika. No danas kada smo svjesni klimatskih promjena i činjenice da je graditeljstvo jedan od tri najveća zagađivača okoliša, ne bismo posve pogriješili kada bismo prognozu budućnosti arhitekture optimistički usmjerili prema jednoj vodećoj misli, krhkoj i idealističkoj – nagovještava se jedna smislenija arhitektura, arhitektura suživota. Iako bi bilo pretenciozno očekivati obrat arhitektonske (est)etike u cijelosti, ipak je realno očekivati sve jače pojedinačne tokove u smjeru održive, okolišno i društveno smislenije arhitekture, građenja koje traži ravnotežu između individualnih potreba, zajedništva i održivosti. Takav suživot znači obrat, odmak od ustaljenog razumijevanja arhitekture u 20. stoljeću, definiranog uporabom betona, stakla i čelika kao i oduševljenjem mogućnostima koje ti materijali pružaju. Možda bismo dakle pogodili bit budućih arhitektonskih tokova prognozom koja bi umjesto pronalaženja novih materijala tražila mogućnosti povezivanja suvremenih tehnoloških dosega i tradicionalnih, prvobitnih i obnovljivih materijala.

Ako budućnost zamišljamo optimistički, a mi arhitekti ipak smo idealisti, mogli bismo kao dalekovidni europski ured, koji ocrtava razvoj arhitekture u 21. stoljeću, istaknuti studio Anne Heringer. Njezina se arhitektura temelji na upošljavanju lokalne radne snage, lokalnoj tradiciji, lokalnim materijalima i raspodjeli dobitka u lokalnom okolišu.